Rochas for Man
Tih dana bio sam malo napet jer sam se spremao na put za ZG sređivati neke stvari i tak. Sve je dogovoreno oko smještaja, kao i obično bit ću kod mog dobrog str8 prijatelja i sve će biti ok! Ali dan prije mog dolaska, prijatelj mi se javlja i govori mi da je završio u bolnici, da ga neće biti doma! Da mogu bit kod njegta ako mi nije bed biti u društvu sa njegovom mamom. Ali meni to nije odgovaralo, gospođa je sasvim ok i jako me voli i cjeni kao dečka,ali šta ja da radim pet dana sa gospođom koja nije moja generacija, nemamo mi previše zajedničkih tema za razgovore, a o opuštenoj zajebanciji da i negovorim!
I mislim se ja, šta sad da radim,koga da zovem. I odlučim se da pozovem mog do tada virtualnog frenda,mog imenjaka, i da ga pitam šta radi taj tjedan, dali ima jedno slobodno mjesto u stanu za mene. I kao što sam i očekivao, imenjak je rekao da sam dobrodošao kod njega, da se nebrinem ništa. Tad mi je bilo lakše, nisam se mislio gdje ću da spavam, jer budimo realni, za prosječne građane poput mene, hoteli na više dana su malo skupi! Došao je i taj dan kad sam sjeo u bus i krenuo. Mislio sam si da će mi biti užasno dosadno,ali nije,bilo je jako zabavno. Upoznao sam dva dečka koji su se predstavili kao svirači, i rekli su da se upravo vraćaju sa gaže, da su svirali za Dina Dvornika i tak. Baš smo opušteno pričali i put do Zg je prošao brže nego ikad. Par puta mi je palo na pamet u busu dali će se moj virtualni frend uopće pojavit na kolodvoru,dali će me prevarit, svakakve misli tad čovjeku idu kroz glavu. Ali moj imenjak je mene čekao! Baš mi je bio zanimljiv taj susret,sa dozom nekog simpatičnog srama, zbunjenosti, neznam ni kako bi to opisao. Vozeći se prema stanu, imenjak me je samo gledao i govorio: '' Pa jesi li to ti? Nemogu da vjerujem da sjediš pored mene! Ma moram još jednom vidjeti tvoj profil,jesi li to ti? '' Smijali smo se obojica. Došli smo mi u stan,lijepo se raskomotili i počeli sa pričom, pretresli smo sve i svašta, sjećali se kako smo uopće počeli komunicirati, dopisivati se itd. Bio je jako ljubazan prema meni, udovoljavao mi je na sve načine. Bio je baš onakav kakvim sam ga i zamišljao, otvoren, zanimljiv,pun nekog pozitivnog humora,ma odličan je. Tih dana me i vozio gdje sam god trebao, šetali smo i po djelovima grada koje ja nisam uspio upoznati prije kad sam živjeo u Zg i tak. Toliko povjerenje je imao u meni da mi je ostavio i ključeve od stana da mogu doći poslije svojih obavljenih poslića dok je on na poslu.
Upoznao sam i neke njegove frendove, isto su onako na prvi dojam drage i dobre osobe, baš sam se osjećao kao kod kuće. I tako su lagano prolazili dani i bližio se dan mog povratka doma. Imenjak mi je govorio da mogu ostati još, ali ja nisam mogao sebi dopustiti to, druge obaveze čekaju. Ujutro kad smo ustali da me frend vozi do kolodvora, dok sam se spremao i oblačio, frend je nešto tražio u drugoj sobi. Kad je izašao iz sobe, u ruci je nosio parfem, zapakiran u tamno-pink kutiji, Rochas. Rekao je: ''Imenjače, ovo je za tebe!'' Ljudi, ostao sam bez teksta. Tako sam bio sretan, sretan što je u tolikoj mjeri bio pažljiv prema meni. Nisam htio uzeti, ali bio je uporan. Malo mi je bilo i neugodno i rekao sam mu da ja sad nemam što njemu dati za uzvrat. Rekao je, ma imenjače, nemoj da te sanjam, pa ja ništa neočekujem od tebe. Samo ostani tako dobar i drag i bit će dovoljno! Baš sam bio sretan!
I eto, još jedno lijepo iskustvo, a počelo je kao nešto virtualno. Sad imam još jednog frenda, prijatelja koji je spreman izaći u susret koliko može i stvarno mi je drago zbog toga!
Imenjače.......lijep pozdrav.......vidimo se uskoro!!
Ps. Da imenjače.....to sam ja! :-)))
